Rođen je 27. maja 1969. godine u Nikšiću. Završio je dramaturgiju 1995. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu kao student generacije Univerziteta umetnosti, a 1997. godine pohađao je Internacionalnu školu dramaturgije pri Kraljevskom dvorskom pozorištu u Londonu.

Autor je većeg broja dramskih tekstova, ali pre svega važi za jednog od najplodnijih i najistaknutijih domaćih dramskih pisaca za decu. Drame su mu izvedene na skoro svim scenama u zemlji i prevedene na francuski, bugarski, makedonski, italijanski, engleski, ruski i turski jezik.

Dobitnik je Sterijine nagrade za dramske tekstove „Mačor u čizmama“ (Pozorište „Boško Buha“, Beograd, 1995) i „Izvanjac“ (Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica, 1996), kao i Zmajeve nagrade za ukupan doprinos dramskom stvaralaštvu za decu.

Dugo godina bio je predsednik srpskog ogranka UNIMA, najznačajnije svetske lutkarske organizacije.

U Malom pozorište „Duško Radović“ 1992. godine prvi put je scenski postavljen njegov dramski tekst u režiji Ivane Ašković, nakon čega su usledili Baš Čelik (1993), Bajka o caru i slavuju (1998), Kapetan Džon Piplfoks (2003), Svemirska ljubav (2006), Tri praseta (2014) i Mali kaplar (2017).

Prenosimo Vam deo teksta „Neraskidive profesionalne i emocionalne veze“ koji je Igor Bojović, dramski pisac i scenarista, napisao za monografiju Malog pozorišta „Duško Radović“: 70 godina raznolikosti (Beograd, 2019):

„Rad na predstavi Tri praseta, muzičkoj bajci čiji sam takođe autor, bio je izuzetno zahtevan s obzirom da smo u to vreme i mi u Pozorištu lutaka „Pinokio“ (tada sam bio direktor „Pinokija“) i Malo pozorište „Duško Radović“ bili u istom prostoru bioskopa Jugoslavija gde smo delili scenu i vreme za igranje pozorišnih predstava duže od 5 meseci. Moram da napomenem da je saradnja bila na vrhunskom nivou zahvaljujući upravo pozorišnom jedinstvu i sinergiji svih zaposlenih u ove dve kuće, dobro i vešto vođenih, sa obe strane.

Iako se dobar deo repertoara, Scene za decu zasniva na poznatim bajkama kao što je to slučaj i sa ostalim pozorištima za decu, bar u Beogradu, on je uvek realizovan na klasično i tradicionalno, prepoznatljiv „radovićevski“ način. Uprava ova različitost i osobenost koju možemo detektovati i u ostalim pozorištima za decu u Beogradu Malo pozorište „Duško Radović“ ne čini konkurentskom već saradničkom kućom. Ova vrsta odnosa koja vlada među zaposlenima i upravama pozorišta za decu u Beogradu, mogla bi poslužiti i kao referentni reper i ostalim pozorištima u Beogradu čije predstave su namenjene isključivo odraslima. Velika posvećenost svih pozorišta čiju publiku čine oni najmlađi, budući građani ove zemlje, a koja je  naročito vidljiva u Malom pozorištu „Duško Radović“ uliva mi nadu kako u našu ličnu, tako i u budućnost našeg pozorišta za decu.

Kao autoru brojnih tekstova koji se izvode mahom u pozorištima za decu, u regionu i šire, kao i mnogim rediteljima, scenografima, kompozitorima, kostimografima, glumcima itd. Velika mi je čast i zadovoljstvo što su i moji počeci vezani upravo za Malo pozorište „Duško Radović“ (Petar Pan, Baš Čelik…) što je svakako veoma značajan deo biografije koju svakodnevno ispisujem a, verujem, predstavlja i manji, ali primetan deo istorije ovog teatra i čini moje profesionalne i emocionalne veze sa ovom kućom neraskidivim.“